Disciplina podrazumeva učenje dece da žive po pravilima i pomaže im da uče norme ponašanja grupe kojoj pripadaju, stiču socijalne veštine koje im omogućavaju da učestvuju u odnosima sa drugim ljudima oko njih.

Ukoliko želimo da decu disciplinujemo tako da ona sama postanu odgovorna za regulisanje sopstvenog ponašanja, zajedno sa zaustavljenjem neprimerenog ponašanja, neophodno je dati im objašnjenje zašto je to ponašanje neprikladno. Kada odrasli u velikoj meri upravlja ponašanjem deteta, dete ne razvija mogućnost samo- kontrole. Tu ulogu preuzimaju roditelj ili nastavnik umesto deteta. Nasuprot tome, cilj vaspitavanja dece je da ih naučimo samo-disciplini.

 

Restorativna disciplina omogućava deci koja su se nasilno ponašala da prebrode problem u kome su se svojim postupkom našli. Ciljevi restorativne discipline su:

q       Da se razume posledica nasilnog akta i da se pokaže empatija i za onoga ko je vršio nasilje i za onoga ko je trpeo nasilje

q       Da se podstakne odgovornost i pouzdanost osoba u konfliktu kroz njihovu medjusobnu saradnju

q       Da se osoba koja je činila nasilje uključi u zajednicu kao njen punopravni član

q       Da se menja sistem, ukoliko on doprinosi nasilju ili povredjivanju dece

 

Potrebno je puno strpljenja i vremena da bi disciplinovanje dece dovelo do toga da deca mogu da predvide posledice svog ponašanja, i da mogu da ga na vreme kontrolišu.  Disciplina je dugoročan proces.

Uopšteno govoreći, kazna doprinosi da se dečje ponašanje kratkotrajno promeni. Deca se, plašeći se kazne, ponašaju “poželjno” ako su pod najdirektnijim nadzorom. Medjutim, u odsustvu odrasle osobe, ona će se ponašati nepoželjno, ukoliko ne shvataju suštinsku štetu koje takvo ponašanje nosi za njih same i druge osobe kojima nanose bol.

 

Osim kazne, koja je jasno definisana u školskom sistemu, i koja se mora primenjivati prema zakonskom okviru koja definiše život u vaspitno obrazovnim ustanovama, decu treba naučiti značenju, vrednostima koje su u osnovi pravila ponašanja. Kaznu stoga, treba da sledi posebno napravljen plan aktivnosti za dete koji uključuje one koji su trpeli nasilje, roditelji , stručnjaci iz škole i relevatnih institucija. Restorativna disciplina (restore, eng.= izlečiti, nadoknaditi,popraviti, ponovo uspostaviti) kombinuje kaznu (kojoj se pribegava tamo gde je neophodno) sa učenjem dece da će kršenja unapred dogovorenih pravila imati odgovarajuće posledice. Takav pristup podstiče razvoj lične odgovornosti i mogućnost “iskupljenja” kroz nadoknadu nanešene boli ili učinjene štete, ukoliko o tome postoji saglasnost obe strane, i postaje način reagovanja i u odnosima sa vršnjacima.

 

Da bi se situacije konflikta među decom prevenirale poželjno je podsticati ih da:

-          razgovaraju o sopstvenim osećanjima koje prate nasilne situacije

-          upoznaju sopstvene  emocija i načine koje uslovljavaju naše reakcije

-          se upoznavaju sa pojmom nasilje i njegovim različitim manifestacijama

-          sarađuju, čak i kada neko pogreši

 

Restorativna disciplina podrazumeva da svako od nas nekada pogreši, on za to snosi posledice, ali kakve će one biti zavisi od težine počinjene greške, ali i od drugih oko nas. Zato, kada se načini greška, odrasli treba sa detetom da razgovara o tome na koji način može to da popravi. Takav postupak se zove restitucija.

 

Deci se tada postavljaju pitanja:

Šta si tada mislio, šta si uradio, da imaš čarobni štapić šta bi promenio, da li si nešto pokušao da uradiš da popraviš načinjenu štetu, da li je to imalo neke rezultate, šta si od drugih očekivao, da li je trebalo da uradiš još nešto? Kroz takav postupak shvataju da iz grešaka možemo da naučimo, kao i da odgovorno razumemo i prihvatimo posledice koje su našim ponašenjem nastale. Ipak, od nas i od drugih oko nas zavisi u velikoj meri da li će nam dati šansu da se menjamo i na koji način- da li će nas naša greška obeležiti za čitav život ili ćemo ipak uspeti uz pomoć drugih da to prevaziđemo.